Stephan Raabe
Više od 8.000 dječaka starijih od 14 godina i muškaraca do pozne starosne dobi ubijeno je od 11. jula 1995. godine u blizini Srebrenice na istoku Bosne od strane jedinica Republike Srpske i srpskih paravojnih snaga. To se dogodilo u prisustvu vojnika UN-a u 'zaštićenoj zoni UN-a'. Masovno ubistvo je na kraju potaklo odlučnu intervenciju Sjedinjenih Američkih Država. Četiri mjeseca kasnije u Daytonu je potpisan mirovni sporazum koji važi i danas.
Na vrlo vruć ljetni dan, 11. jula 2024. godine, više od 15.000 ljudi se sjetilo žrtava. Visoki predstavnik UN-a, Christian Schmidt (CSU), obratio se nakon dvoje predstavnika žrtava. Specijalni izaslanik njemačke vlade za Balkan, Manuel Sarrazin (stranka: Zeleni), doputovao je zbog Dana sjećanja; ambasador Njemačke bio je među međunarodnim gostima. Međutim, nisu bili prisutni predstavnici Republike Srpske i Srbije, niti član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda. Pravoslavni sveštenici su također učestvovali na komemoraciji. Predsjednik Turske je bio prisutan putem video poruke. Bilo bi poželjno da sljedeće godine, na 30. godišnjicu, bude prisutan i predstavnik EU-a.
Tajna iskupljenja od krivice i tajna pomirenja je sjećanje: otvoreno i bez uljepšavanja, posebno kada su u pitanju takvi zločini protiv čovječnosti. Ko to bolje zna od nas Nijemaca? Negativne reakcije u Srbiji i entitetu Republika Spska u Bosni i Hercegovini – uz podršku zemalja poput Rusije i Kine, ali i Mađarske – na rezoluciju UN-a koju su predložile Njemačka i Ruanda, kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid nad bosanskim muslimanima, a koja je usvojena 23. maja 2024. godine sa 84 glasa za, 19 protiv i 68 suzdržanih, pokazuje koliko je politika sjećanja u vezi sa ratom u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine i dalje sporna.
Zbog toga je historijska obrada i javno sjećanje još važnije.
